U Rusiji je posljednjih 20-tak godina igralo 20-tak ili više nogometaša iz Bosne i Hercegovine. Ostavili su, manje ili više, zapažen trag.

Neki su gradili trenersku karijeru. Jedan od njih koji u Rusiji nikada nije igrao, ali gradi trenersku karijeru je Vladimir Slišković.

“Želim pozdraviti čitatelje portala Sportske.ba. Spletom okolnosti sam završio u Rusiji. To je prije nekih tri godine bilo, odlučio sam se sa porodicom za Rusiju prije svega zbog sina. Želio sam da tamo krene sa školovanjem, smatrao sam da je to nešto dobro za njega. Već godinu dana radim u moskovskom Spartaku kao pomoćni trener jednom mladom španskom treneru Guilermu Baskalu. Krenuli smo prošle sezone, odradili jednu sezonu relativno uspješnu završili na trećem mjestu. Nadamo se sljedeće sezone da će biti još bolje.”

Kako sada egzistira Spartak?

“Znao sam koliko je to veliki klub. To je klub koji je osvojio 22 titule. Smatra se najvećim ruskim klubom, otprilike Spartak ima 22 miliona registrovanih navijača. Gdje god da odemo, više je naših navijača nego domaćih. Dolaskom u Rusiju, moje znanje o Spartaku je bilo još veće. Znao sam šta znači Spartak, a sada kada sam tu u klubu, vidim da je to jedan evropski, moderan i perspektivan klub koji ništa ne prepušta slučaju i iz godine u godinu samo raste.”

Spartak je bio čest gost na ovim prostorima?

“Čitao sam to. Ne sjećam se ali sam pronašao podatak da su igrali 74/75 KUP UEFA prvo kolo protiv Veleža. Eto moj Velež u te dvije utakmice je pobijedio i prošli su dalje. To me čini ponosnim. Nije to mala stvar, to pokazuje kakvi su igrači igrali u to vrijeme.”

Da li si poznao nekoga ko je zaštitni znak Spartaka, koji je bio poveznica sa Veležom i Sarajevom?

“Aleksej Kurnikov. Vidjeli smo se nekoliko puta u Moskvi. On često zna čestitati na utakmicama, dolazi kada ima vremena. Često dolazi ljeti u Sarajevo i Mostar. I dalje je u kontaktu sa ljudima našim iz Mostara. To je ta neka poveznica Spartaka i BiH.”

U BIH je puno trenera, ali malo trenera koji se odluče tako hrabro krenuti dalje. Ti si se odlučio na jedan hrabar potez. Kao mlad čovjek si odlučio otići u Rusiju?

“Ja sam kroz svoje odrastanje, kroz mladost i djetinjstvo bio navikao seliti se i mijenjati život. Dom je gdje ti je dobro. Sada sam se odlučio za Rusiju sa obitelji. Tamo se zaista dobro osjećam. Odlazili smo mi i ljeti i zimi tamo, tako da sam vidio da je to za nas najbolja sredina bila u tom trenutku. Odlučio sam pokušati graditi svoju karijeru u Rusiji, što nije lako. Realno, odeš u jednu sredinu gdje niko za tebe ne zna. Upoznavanjem ljudi usmjere te u kojem pravcu bi trebao ići. Imao sam tu sreću da sam upoznao trenera Guilerma, koji mi je dao priliku da radim. On jako dobro govori italijanski, tako da nemamo problema što se tiče komunikacije. Svoj posao obavljam najozbiljnije.”

Koliko jezika govoriš?

“Ako ću računati ruski – pet. Dobro se snalazim sa ruskim, mogu jako dobro komunicirati, pravim greške ali su one minimalne. Ljudi me jako dobro razumiju. S ljudima u klubu pričam na ruskom. Taj faktor s jezicima mi je jako mnogo pomogao.”

Kada je tvoj otac Baka Slišković bio selektor, reprezentacija je tada igrala ponajbolje. Nije bilo sreće, ta utakmica sa Danskom na Koševu. Kako se ti toga sjećaš?

“Sjećam se dobro tog perioda. Mi smo kući doživljavali i te uspjehe i neuspjehe. Znam koliko je on emotivno bio vezan za reprezentaciju i koliko je želio da nešto uspije. Bili smo jako blizu, međutim, ljudi zaboravljaju da su to bila relativno čudna i teška vremena. Biti selektor jednoj državi koja u tom momentu – ovi žele igrati, ovi ne žele. Pa je li iz RS-a, pa je li iz Hercegovine. Trebalo se riješiti tih problema i probiti predrasude. To je bio zapravo najteži zadatak. Puno se zabaviš tom problematikom. To mu je oduzimalo snagu, da ljudi shvate da treba svaki građanin koji je iz BiH treba igrati za BiH. To treba biti čast. Hvala Bogu o tome se više ne razgovara. Ipak, prije tih 20 godina to je bio itekako problem.”

Baka je kao trener poslao poruku da nema razlike?

“Ljudi u NS BiH su tada pokazali preko njega da to treba da riješe. To probijanje leda nije za svakoga. Ti u tome trenutku moraš pokazati veliku dozu hrabrosti. On je to pokazao i puno stvari je na svoja leđa uzeo.”

Baka Slišković je 90-tih godina došao na humanitarnu utakmicu, imao čak i udes ali je došao da igra za BIH?

“Ja imam i dan danas taj dres. Ja se sjećam, koliko je želio zbog ljudi u Bosni i Hercegovini, koji nažalost trpe ono što se dešavalo. Želio je jednostavno da barem na taj način možda nekome donese radost i sreću i da pokaže da je ovo naša država i da ne treba biti bitno kako se zoveš, ko si i šta si.”

Cijeli intervju za Sportske.ba pogledajte u prilogu: