Piše: Sinan Sinanović
Huka. Dovoljna je jedna riječ. I svi na ovim prostorima znaju o kome je riječ. Doduše u Osijeku je dobio poseban nadimak. I to govori ko i kakav je Huka. Zvali su ga i pamte kao “Pašu” . Ja sam Mustafu Hukića upoznao tamo”90” ili 91.godine. U Rijeci. Imao sam tek godinu novinarskog staža. Noć prije utakmice na kultnoj Kantridi, odem u opatijski hotel- ne sjećam se- da li u Ambasador ili Adriatic- gdje su bili Tuzlaci. Ekipa “pokisla”.
Došli s rezervnom postavom. Tri četiri starija, čini mi se da su igrali Ekrem Ibrić i “Kole” Kostić, a ostalo djeca. Slobodina djeca. Juniori. Prežaljeni i od Tuzlaka i Riječana. Došli odraditi utakmicu. Ja sretan sto sjedim s takvom veličinom, a on Huka jednostavan, spontan, kao da se godinama znamo. Ja mu se divio. Njemu i toj generaciji. Huka, Šecer, Lica, Geca, Teco Nalić, Ismet Hadžija, Meske, Avdo, Hatuna, Cakić, Jovičic, Jašar, Miličić, Nihe, te nesto mlađi Smajo… Nisam navijao tada za Slobodu, a sve sam ih znao. Huka je bio poseban. Davno sedamdeset i neke ta je generacija dolazila trenirati u Kalesiju. Na stadionu Jedinstva. Gdje su ih dočekali tadašnji legendarni trener Milan Senić i Muhamed Avdić, svojevremeno velika nada Slobode…
U Rijeci mi Huka napunio dušu. Bio je pun optimizma. Ja ih žalim sto će morati izgubiti, jer se i Rijeka borila za opstanak, a on kaže, dok prstima “češlja” brkove, “Ma, pobijedit ću ja s ovom djecom”…
Nisam znao šta da mu kažem. Bilo mi drago, ujedno i neugodno. Mislio sam da Huka ne zna ko u tom trenutku igra za Rijeku. Na golu Tonči Gabrić, u to vrijeme jedan od najboljih jugoslovenskih golmana, na bokovima desno turbo bek pokojni Mladen Romić, lijevo “ubica” Dusan Kljajić. Half linija Roberto Pališka, Ivan Kurtović, pokojni Dubravko Dudo Pavličić, Branko Dragutinović “Dragi”… Ne znam da li ću bez “guglanja” pogoditi prednji dio Rijekinog tima. Mislim da je igrao Fabjan Komljenović, Dragan Skočić, zatim prijatelj Darko Nestorović, pa Dragan Punišić, nekadasnji veznjak Zvezde. Možda su još igrali Matjaz Florjančić, brzonogo krilo, Elvis Skoria, Valdi Sumberac, Dejan Ljubančić, Stojan Belaic… Helem Sloboda je s dječjim vrtićem odnijela dva boda s Kantride. Mladi Teofilović, podsjeti me Kreša, bio strijelac. I onda se nakon utakmice nađem kratko s Hukom.
“Kako se ti ono zoveš?
Sinan, kažem tiho, da ne čuju kolege oko mene.
“Šta sam ti ja rekao”…
Od tada sam i dalje volio Rijeku, sve manje navijao za Zvezdu, a Sloboda je zbog Huke postala moj najdraži klub.
Ne znam da li ću pogoditi tačno, ali Hukinoj Slobodi bio sam sam 96.godine domaćin u Rijeci. Vodio ih na ćevape u kultnu “Pečenjaru” kod Fadile na Zametu. Mislim da Huka nije bio s ekipom, ali pamtim rahmetli Fahrudina Avdičevića. Sjećam se kao sad igrača Slobode, u nekakvim šuškavcima depresivnih boja Sakiba Malkočevića, Gašija Jašarevicć, Ragiba Omerovića, Enesa Mešanovića…
I onda sudbina, posao, Božije određenje me dovede u Sarajevo. Počinjem raditi u Dnevnom avazu. Kod čuvenog novinara i urednika Irfana Krehe. Pratim reprezentaciju, Olimpik, Famos, atletiku… i Slobodu. Iako smo imali vrsne dopisnike Husrefa Muharemagića, sjajnog jugoslovenskog sudiju i Sabu Azapagića, sina Željine legende rahmetli Fike, ja sam na svoju ruku sve više pratio Slobodu. Zbog Huke. Nazovem ga na kućni, sve kontam rano je. Počnem se izvinjavati, a onda me on prekine. Prvo čuješ onaj svakodnevni, zbog cigare iznuđeni kašalj, pa veli on meni.
” Kako rano. Evo ja s Budimkom pijem kahvu. Šta ima u Sarajevu, u Kalesiji… Pričaj…
Huka je tako uvjek započinjao naš razgovor. Koji je počinjao službeno dok on nije progovorio. Kasnije smo se družili u “Vinariji” kod Ipeta. Došao bi i Hamdija Hodžić. Rahmetli Hodža. Bože, gdje li je Ipe? I onda svake pripreme, okupljanje reprezentacije s Fukom Muzurovićem i Hukom. Takav tandem ljudi i trenera neće se roditi. Ljudeskare. Posebne su bile jutarnje kafe s Hukom i Fukom na gostovanjima. Kada je reprezentacija igrala u Maleziji, Brazilu, Argentini, Danskoj, u Italiji…
U Brazil sam “96” godine otišao zahvaljujući Huki. Nisam bio na spisku putnika, jer se Mušoviću, a posebno Ivici Mioču, velikom sportskom radniku, nije dopalo kako pratim Savez. Kako je na dan polaska za Brazil iz Sarajeva, preko Splita i Amsterdama, otkazao Jusuf Pušina, tadašnji predsjednik NSBiH, a Zvjezdan Krešić, Slobodina radilica, koji je naknadno pozvan, ostao u defektu negdje između Kladnja i Olova, pojavilo se slobodno mjesto. Noć prije nego ce poletjeti iz Kaštela, nazovem Huku i on mi kaže.
“Spremaj se i kreni. Ima slobodno mjesto. Zovi predsjednika, on je otkazao… Kakav mangupluk,ljudskost, prijateljstvo. Premda je Huka bio samo “pomoćni” trener u stručnom štabu, na svoju ruku me nagovorio. Moram priznati da su Huku svi u Savezu i reprezentaciji poštovali, pa mu niko ne bi prigovorio da su znali kako sam i na čiji nagovor vidio Brazil, Ronalda, Cafua. Giovannia, Ze Roberta…
Jutarnje kafe ispijali smo u Kauala Lumpuru, u Cordobi dok smo čekali utakmicu s Argentinom… Kada se Huka, a zbog brojnih otkaza šalio ” -Sinane traži nam kopačke, možda nastupimo i nas dva…”
Bilo je puno otkaza. Da se pred zagrijavanje od nekud nisu pojavili Senad Brkić i Admir Hasančić vjerovatno bih sjedio na klupi. Da se izbjegne bruka, jer bi na klupi bio stručni štab i možda jos Hota, Kevrić, Tolja… Možda niste znali da je u Hukinim kopačkama debitirao za BiH Sergej Barbarez. Trebao je istrčati samo formalno dvije tri minute da upiše nastup, pa je bilo svejedno u kojim će kopačkama, jer svoje nije ni ponio. Igrao je Sergej u Hukinim skoro poluvrijeme. I trajno ostao u srcima bh.navijača. Ništa nije slučajno…
Iz kafa s Hukom znao sam za njegovu divnu porodicu. Za Budimku, za Jasenku. Za Jasmina. Huka, Jasmina nikad nije pominjao kao igrača. Više sam ja forsirao tu priču, jer sam slučajno doznao da je Jasmin veliki potencijal. Igrao je u jednoj nadarenoj generaciji koju je vodio Mišo Hrgovčić. Sportski radnik, entuzijasta, džentlmen…
Igrali su, između ostalih Grado Crnogorac, Armin Kujundžić, Dzemo Berberović, Mirnes Smajlović, Ševal Hibić i drugi kadetski reprezentativci BiH.
Huka bi svaki put onako povišenim tonom, očinski, pedagoški…
“Nemoj da pišeš ako ne zasluži. Neka se bori sam!” Takav je bio Huka.
I, onda 7.augusta u ranim satima zvoni mobilni. Kojeg ja od kako ga koristim, tamo od “96” godine kada mi je Rusmir Cviko nabavio, ja mobitel nikad ne isključujem. Osim ako to sama baterija ne uradi.Iako bunovan, prepoznam broj. Enes Mešanović. Znali smo u to vrijeme “Sića” i ja ostati negdje s rajom, pa sam mislio da mu treba prevoz ili šta već. Tako sam mislio na prvu…
“Brate, Huka je poginuo! Jutros…
I onda se isključio. Vjerovao sam i nisam vjerovao. Kao što ne vjeruješ kada čuješ tako nešto za najrođenije. Onda sam javio Fuadu Muzuroviću, koji je baš koji dan prije preuzeo neki klub iz Katara. Zvao sam ljude u NSBiH. Šok,tuga, nevjerica. Reprezentacija koju je Huka trebao voditi imala je zakazanu utakmicu s Lihtenštajnom. Umjesto u Vaduz na klupu u prepoznatljivoj trenerci s grbom BiH Huka je otišao zauvjek… Na posljednji ispraćaj došao sam s kolegom Rešadom Mamelom. Koji održao govor i sve natjerao na suze.
Sedam dana kasnije opet suze. Na Tušnju Sloboda dočekuje Jedinstvo. Minuta šutnje, a onda u drugom poluvremenu spiker na stadionu najavljuje…
” U igru ulazi Jasmin Hukić. Pljesak i snažan plač. Suze i aplauzi. U čast Hukića. Jedan na mezarju, Jasko na terenu. I sad dok pišem vraća se slika s Tušnja. Čini mi se da je tešku povredu baš na toj utakmici dozivio Denis Sadiković. Osjećam ličnu sreću i ponos što je Tuzla, Sloboda, BiH imala Mustafu Hukića. I Huka je ponosan za života bio na Budimku, Jasenku i Jasmina. Ponosan je Huka na Mustafu. Na Jasminovog i svog Mustafu Hukića.
Drago mi je vidjeti na fb objave Rize Meškovica, Niheta Mujezinovića, Ademira, Čobe Janjuša, a još draže kada Stojadin Shole Petrović, nekadašnji as Radničkog postavi sliku s Hukom. To je odraz poštovanja. Svjedočio sam kako su mnogi drugi velikani, poput Ilije Petkovića, Vlatka Markovića, Dragana Stojkovića Piksija pričali u superlativima o Huki. I tako gdje god dođeš…
Huka je živio za Tuzlu, Slobodu i BiH. Silno je želio uspjeh našeg tima. Nije dočekao, ali Bog je tako htio. I da njegov Jasmin u Kaunasu svjedoči historijskom golu Vede Ibiševića i pobjedi Zmajeva. Bio je i u Brazilu na SP, tamo gdje je Huka bio u decembru 1996.godine. Ništa nije slučajno.
Sve je isto, samo nema više Memorijala na Tušnju. Ustvari, ništa isto nije! U znak sjećanja na velikana kakav je bio MUSTAFA HUKIC HUKA! RAHMET MU DUSI I LIJEPI DZENET OD DRAGOG ALLAHA DZ
