Piše: Mladen BOŠNJAK
Rukomet je u Bosni i Hercegovini relativno zdrav sport. Naravno, i njega u punoj mjeri kontrolira politika, ali se tu i tamo znade pojaviti poneki pojedinac jači i od same politike, jači od „nacionalnih interesa i prioriteta“ koji neznalicama, kukavicama i prosječnicima služe kao jedini argument kojim brane svoje bijedne postupke.
Sjetit će se čitatelj Stanislava Mucića, teškog i mušičavog tipa, uglednog gospodarstvenika i odličnog poznavatelja rukometne igre, odnosa u savezu i među klubovima. On je, postavši alfa i omega Izviđača, preuzeo primat u domaćem natjecanju, zauzeo poziciju u Rukometnom savezu, plasirao se u europskim i svjetskim rukometnim krugovima. On je, lično on, doveo Svjetsko juniorsko prvenstvo u Bosnu i Hercegovinu, on je letio na noge Mustafi u Egipat kako bi ga odobrovoljio da potvrdi naše domaćinstvo. O svom trošku, naravno!
Na samom startu tog natjecanja Mucić je napustio sve funkcije u bosanskohercegovačkom rukometu. Ostala je gola politika i njeni kukavni podanici.
Tiho, u najvećoj tišini, Izviđač je proteklih dana osvojio sedmu titulu prvaka Bosne i Hercegovine. Osim slavlja u Gradskoj dvorani, ovaj sportski događaj slabo je odjeknuo u bh javnosti. Jer, i rukomet i mediji u našoj zemlji tonu, nestaju… Teško za povjerovati, ali odlučujući meč između Izviđača i Borca ostao je bez TV prijenosa. Nisam nazočio, ali očevici tvrde da je Izviđač „sam sebi“ dodijelio medalje, da nikog iz Saveza nije bilo (a, i tko bi bio?).
Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine plasirala se na Europsko prvenstvo. Ta je vijest dobila mitske razmjere, spominjalo se nekakvo herojstvo, nekakav „istorijski čin“, nekakvo sportsko čudo. Nitko se nije, u toj općoj halabuci, potrudio javnosti pojasniti da na EP-u sudjeluju 24 selekcije i da jedino nema zemalja u kojima se rukomet uopće ne igra. Ili je toliko egzotičan sport da se i ne spominje u ozbiljnom kontekstu. Zaista, treba stati na put tim adorativnim pretjerivanjima koja herojskim djelom kvalificira treće mjesto u skupini. Iza rukometnih „velesila“ Bjelorusije i Češke.
Zemlja u kojoj obitavaju i natječu se Borac iz Banje Luke, Sloga iz Doboja, Krivaja iz Zavidovića, Bosna iz Visokog, sarajevska Bosna, Izviđač iz Ljubuškog, etc. Mora se crvenjeti od stida kad se ne plasira na neko veliko natjecanje, a ne junačkim činom proglašavati odlazak na jedno karikaturalno natjecanje kakvo je Europsko prvenstvo sa 24 ekipe.
Jedino šta je u toj cijeloj priči dobro jest činjenica da ne postoji Rukometni savez Bosne i Hercegovine, pa ti momci mogu nesmetano raditi i igrati. I što se šuška da se Mucić vraća.
