Piše: Haris Zilić

U Rusiji je u toku 21. po redu Mundijal. Od prvenstva do prvenstva nekako se proteže ista priča, koja afrička selekcija može do famozne završnice? Da li je to i realno za očekivati?

Većina će se složiti da niko od Afrikanaca nije tjerao, niti je imao tako lagan “ples” na Mundijalu kao Senegalci 2002. godine, iako je prije osam godina sada već antologijska ruka Suareza spriječila Ganu da zaigra polufinale.

I opet, 16 godina nakon Japana i Južne Koreje, taj Senegal na startu Mundijala demonstrira svoj “fudbalski ples”. Za razliku od pomenute 2002., ovaj put su izgleda u pratnji Fortune. Dva gola protiv Poljske i tri boda na startu šampionata, vjerovtano ni sami oni ne znaju kako su upisali. E sad tu podvlačimo onu teoriju “tako se grade veliki rezultati”.

Možda im bude sve jasnije u narednom meču protiv Japanaca, gdje će imati priliku da u svoje “fudbalske putovnice” stave pečat nokaut faze. Eh, tamo je sve moguće. Čekaju ih Belgija ili Engleska, a ruku na srce i jedni i drugi su ranjivi, a ako Mane i društvo u osmini finala budu imali noć kao njihovi prethodnici 2002. kada su srušili aktuelne prvake Francuze, onda je sve moguće.

Ali, prvo neka odrade još dva kola, pa ćemo detaljnije sumirati. Prvi mirisi kažu da ovi Senegalci mogu daleko, možda je pauza od 16 godina bila i opravdana. Možda su baš Mane i ekipa priča iz te knjige o (ne)prijateljstvu Afrikanaca i završnice Mundijala.