Piše: Mirza Kusturica

Nakon što je okončano Svjetsko prvenstvo, oči sportske javnosti u našoj zemlji i dalje su uprte u fudbal, malo je ko očekivao da će nam kraj godine donijeti uzbuđenja kada je u pitanju izbor novog selektora.

Sjednica Izvršnog odbora NS BiH na kojoj bi se trebalo raspravljati o selektorskoj poziciji, zakazana je za 29. decembar. Aktuelnom selektoru Ivaylu Petevu ugovor ističe sa krajem godine, a kako stvari stoje isti neće produžiti – pa ćemo u kvalifikacije za Euro krenuti sa novim trenerskim imenom na klupi reprezentacije.

U javnosti su se već pojavila mnoga poznata imena koja kotiraju kao potencijalni nasljednici Ivayla Peteva. Među prvima je iskočilo ime Faruka Hadžibegića, zatim se redom pisalo o Baždareviću, Halilhodžiću, Sušiću, Petkoviću, Bjelici….

U ovom tekstu odlučili smo analizirati pomenute kandidate. Velik dio javnosti je za Vahida Halilhodžića koji je po svim mogućim anketama prvi izbor navijača državnog tima. Jasno je, navijači dakle žele provjereno ime sa rezultatima.

Nakon rezultatskoj fijaska u proteklim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, u savezu se ovaj put ne smiju „kockati“, tim prije što je naš tim zauzeo prvo mjesto u Grupi B Lige nacija i tako automatski osigurao baraž za Evropsko prvenstvo. Osim toga, kvalifikacijska grupa u kojoj se našao naš tim uopće nije zahtjevna, pa osim Portugala koji slovi kao prvi favorit grupe, niti Island a ni Slovačka nisu timovi kojih bi se trebali plašiti, zato je potrebno izabrati selektora koji reprezentaciju može odvesti na smotru najboljih evropskih reprezentacija.

Iako Halilhodžić jeste dokazano trenersko ime kakvo navijači žele, pitanje je koliko je uopće realno da popularni Vaha sjede na klupu „zmajeva“, obzirom na njegove ranije izrečene stavove o toj mogućnosti. No krenimo redom…

Javnost nije oduševljena idejom da Hadžibegić bude novi selektor

Iako bilo kakvih zvaničnih informacija iz krovne kuće bh. fudbala još uvijek nema, prema određenim izvorima saznajemo da Faruk Hadžibegić visoko kotira na listi potencijalnih nasljednika Ivayla Peteva. Ovakve informacije nisu baš oduševile navijače našeg državnog tima, pa je i u anketama sam Hadžibegić dobio tek koji postotak, a ni među mnogobrojnim komentarima na društvenim mrežama nema baš previše simpatija prema nekadašnjem igraču Sarajeva.

Po društvenim mrežama i forumima  navijači su se mahom prisjetili Hadžibegićeve statistike za vrijeme prvog mandata na klupi reprezentacije i remija sa Farskim Ostrvima. Posljednji selektorski angažman imao je Hadižbegić na klupi reprezentacije Crne Gore gdje se također nije proslavio. U kvalifikacijama za Euro 2020, Crna Gora je zauzela posljednje mjesto u grupi sa Engleskom, Češkom, Bugarskom, Kosovom sa tek tri osvojena boda, od čega je Hadžibegić osvojio samo jedan u domaćem remiju sa Bugarskom (0-0). U navedenim kvalifikacijama Hadžibegić je upisao težak poraz od Engleske (7-0), Češke (0-3), te gostujući poraz od Kosova (0-2). U četiri kvalifikacijske utakmice koliko je vodio Crnu Goru imao je omjer 0-10 sa jednim osvojenim bodom i bez postignutog gola. Dojam je nešto popravio u  Grupi C Lige Nacija u kojoj je osvojio prvo mjesto pored Luksemburga., Azerbejdžana i Kipra. Ipak, i pored prvog mjesta u grupi, čelnici crnogorskog saveza nisu bili zadovoljni igrom koju je njihov tim pružao, pogotovo ako u obzir uzmemo domaći poraz od Luksemburga i remi sa Azerbejdžanom, pa su odlučili ne produžiti ugovor sa Hadžibegićem.

Za Baždarevića riječi hvale, ali…

Slična situacija je i sa Mehmedom Baždarevićem, premda veliki broj navijača hvali njegovu aktivnost za vrijeme selektorskog mandata kada je u pitanju pregovaranje i dovođenje novih igrača u dres sa državnim grbom, Baždarević kao i Hadžibegić ne uživa baš ogromno povjerenje ovdašnje sportske javnosti kada je u pitanju selektorska pozicija.

Velik dio navijača smatra da je Baždarević imao šansu koju nije uspio iskoristiti, ali dobar dio njih se slaže da je zbog silnih aktivnosti koje je sprovodio u najmanju ruku zaslužio određenu poziciju u NS BiH.

Sušić uživa veliku podršku ali mnogi se sjećaju Kipra i Izraela

Od nekadašnjih selektora u krugu kandidata našlo se i ime Safeta Sušića, koji istini za volju ima veliku podršku navijača, ali je činjenica da nakon uspjeha sa reprezentacjom BiH i plasmana u Brazil, Sušić nije ostvario značajniji trenerski rezultat. Poslije selektorske pozicije, imao je kratke trenerske avanture u francuskom Evianu i turskim timovima Alanyasporu i Antalyasporu. Posljednje četiri godine je  bez trenerskog angažmana.

Treba reći i da je Sušić u svoje vrijeme na raspolaganju imao „zlatnu generaciju“ bh. reprezentacije, no, uspjeh koji je ostvario ne može mu se osporiti. Istina, postoje i oni koji podsjećaju na bolne poraze od Kipra, utakmicu sa Nigerijom na Mundijalu ili težak poraz u Izraelu gdje smo otputovali bez napadača.

Svakako je pitanje da li je Sušić u ovom momentu pravo rješenje za reprezentaciju, pogotovo u periodu kada prolazimo smjenu generacija i kada su na radaru širom Evrope neki novi klinci od kojih se očekuje da u budućnosti upišu nastupe za BiH.

Vaha, ako imaš daha, domovina te čeka…

Vahid Halilhodžić se među navijačima priziva svaki put kada je u pitanju izbor novog selektora, ali i ovaj kao i svaki put do sada, popularni Vaha brzo je spustio loptu na zemlju, ne propustivši priliku da ponovo spomene politku u savezu kao glavnu prepreku da bi postao selektor. Iako je u godinama ranije često imao podršku i razumijevanje ovdašnje javnosti, čini se da to sada nije slučaj.

Naime, brojni navijači se pitaju da li su zaista politika i odnosi u savezu Maroka, Obale Slonovače ili Alžira gdje je Halilhodžić ranije radio, zaista toliko bolji i uređeniji u odnosu na našu situaciju. Vjerujemo da nisu ali isto tako vjerujemo da Vaha drugačije gleda na svoju domovinu nego na posao i odnose u savezu kada su u pitanju zemlje sa kojima ga ne vežu neke posebne emocije.

Daleko od toga da želimo hvaliti rad NS BiH, niti želimo poreći da u savezu nema politike, (kao u mnogim drugim savezima), ali je isto tako činjenica da je u odnosu na period od prije 15 godina, NS BiH jedna od rijetkih institucija u državi koja funckioniše na prostoru cijele BiH sa jednakim udjelom sve tri etničke grupe u državi čiji su predstavnici ravnomjerno zastupljeni, te da savez ima jednog predsjednika. Ne stoji niti ona standardna floskula koju se često potencira od neupućenih ili željnih pažnje da se u reprezentaciji mora voditi računa o nacionalnoj zastupljenosti igrača. Kako to nije bio slučaj niti u poslijeratnim vremenima, nije niti sada i s tom pričom jednom treba završiti!

Barem kada je reprezentacija u pitanju, nikada tokom njenog postojanja od 1996. godine nisu se pravile kvote o broju Bošnjaka,Hrvata, Srba ili ostalih. Ne želimo poreći bilo kakvo nepostojanje nacionalne kvote u savezu, činjenica je da se prilikom izbora selektora mlađih selekcija i dalje vodi računa o tome, odnosno da je selektor U-19 po pravilu uvijek Hrvat ili da selektor U-21 reprezentacije mora doći na prijedlog FS RS. Ali takvi dogovori po kojima savez funkcioniše, apsolutno nemaju bilo kakve veze sa A reprezentacijom.

I možda smo u ovom dijelu pomalo skrenuli sa teme, ali da sumiramo: Vaha, ako imaš daha, tvoja reprezentacija i tvoj narod te želi. Ako ne, bilo bi pošteno prema navijačima i svima kojima je ova reprezentacija u srcu, jednom zauvijek zatvoriti ovu temu.

Ne možemo ovdje ne spomenuti sportsku pravdu ili nepravdu, kako god hoćete. Kada su nedavno upitali Roberta Prosinečkog ko zaslužuje biti svjetski prvak, popularni „žuti“ odgovorio je da bi možda bila sportska nepravda da igrač poput Messija ne osvoji Svjetsko prvenstvo. Pa ako se vodimo time, možda bi zaista sportska, ali i ljudska ili životna nepravda, da nakon silnih uspjeha ostvarenih širom svijeta, Vahid Halilhodžić jednog dana sa klupe ne vodi reprezentaciju svoje domovine. Onako za kraj jedne blistave karijere, kao šlag na tortu, da reprezentaciju zemlje u kojoj je rođen odvede na Euro a zatim možda i po šesti put sa šestom reprezentacijom, ovaj put zaista njegovom, izbori plasman na Svjetsko prvenstvo.

Vladimir Petković je „skup“ ali puno je skuplji još jedan neodlazak na veliko takmičenje

Obzirom da je bez posla nakon što je napustio klupu francuskog Boredeauxa, rođeni Sarajlija Vladimir Petković spada u red trenera kojeg bi mnogi objeručke dočekali u reprezentaciji, pogotovo ako se sjetimo njegovih uspjeha sa reprezentacijom Švicarske.

Pitanje je da li je uopće neko razgovarao sa ovim stručnjakom ili ga pokušao privoliti da preuzme reprezentaciju svoje zemlje. Mnogi će reći da Petković košta i da savez nema toliko novca. Međutim, ako uzmemo u obzir činjenicu da je NS BiH plasmanom reprezentacije u Grupu A Lige nacija zaradio tri miliona eura, te da će premije za plasman na Euro iznositi između 12 i 15 miliona eura, onda je jasno da ta priča ne pije mnogo vode.

U sportu, kao i u biznisu jasno je da dobar uposlenik ima najveću vrijednost, a da loš i manje plaćen radnik u suštini ipak najviše košta. Godišnja plata od nekih milion eura za selektora Petkovićevog kalibra je minorna u poređenju sa onim šta savez i reprezentacija dugoročno mogu dobiti, pa ako hoćete i zaraditi. Dok manja mjesečna plata od cca. 15 000 eura i još jedne izgubljene kvalifikacije odnose mnogostruko više…

Petković je neko ko ima izgrađen trenerski pedigre, ima rezultate iza sebe i što je najbitnije, pokazao je da zna kako se plasirati na velika takmičenja ali i igrati na njima. Šta nam je potrebno više od toga?

Bilić, Muslin, Bjelica…za sada nerealne opcije

Dio javnosti se nada i velikom trenerskom imenu iz regiona, pa smo ponovo mogli čitati o Slavenu Biliću, Slavoljubu Muslinu ili Nenadu Bjelici. Bez ikakve sumnje radi se o vrhunskim stručnjacima sa rezultatima, ali teško da će se iz krovne kuće bh. nogometa u ovom momentu odlučiti na takvu opciju. Iako smo kod Petkovića pomenuli da budžet ne mora biti presudan faktor, za trenera Bilićevog kalibra potrebno je i mnogo više. Ne zbog toga što je Bilić možda vrhunski trener, nego zato što to diktira situacija na tržištu, a sam Bilić često je tražen u zemljama poput Engleske gdje za jedan mjesec može osigurati godišnju platu selektora.

O Nenadu Bjelici navodno su se u savezu mogla čuti pozitivna razmišljanja. Ali je zaista pitanje koliko bi Bjelica imao želju za preuzimanjem naše reprezentacije, pogotovo što se nalazi među kandidatima za selektora Poljske gdje je kao trener ostvario dobre klupske rezultate.

Selimbegović, Jakirović, Akrapović, Dudić. Treba li BiH svog Scalonija?

Iako je teško za očekivati da za selektora u ovom momentu bude izabran neko od pomenutih, činjenica je da se u posljednje vrijeme pojavilo niz kvalitetnih mladih bh. stručnjaka koji kontinuirano ulažu u svoje znanje i edukaciju koje prate dobri rezultati na klupskom nivou.

Mersad Selimbegović je mladi stručnjak iz Sarajeva koji sa dosta uspjeha vodi njemački Regensburg u popularnoj „Zweiti“, Sergej Jakirović je nakon „odbrane diplomskog“ sa Zrinjskim krenuo u novu stepenicu svoje karijere te je preuzeo poljuljanu Rijeku. I bivši bh. reprezentativac, Bruno Akrapović godinama unazad, uspješno gradi klupsku karijeru. Feđa Dudić je pokazao da zna, sa Veležom je ostvario historijske uspjehe i vrijeme radi za njega…

Na netom okončanom Svjetskom prvenstvu pokazalo se da su mlađi treneri poput Scalonija, Regraguija, Dalića ostvarili rezultate u odnosu na neka ranije dokazana imena poput Van Gaala i sličnih koji i danas ne odstupaju od svojih principa, fudbalske taktike i zamisli, ma koliko se fudbal promjenio u protekloj deceniji.

U ovom momentu možda teško, ali svakako da bi pažnju u budućnosti trebalo obratiti na nabrojana imena. Možda bi upravo neko od njih mogao biti naš Lionel Scaloni. Za one koji ne znaju, Argentina je nakon godina lutanja i očajničkom potragom za imenom koje će im donijeti svjetsko zlato, imenovala Scalonija koji je uspio u tome. Mladi stručnjak je ranije radio kao asistent u reprezentaciji te vodio mladu reprezentaciju „gaučosa“ a onda kada mu je pružena šansa osvojio najprije Copa Americu i nedavno postao Svjetski prvak.

BiH treba radnika, menadžera, trenera i selektora!

Fudbalskoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine potrebna je „svježa krv“, potreban je trener koji će 24 sata biti na raspolaganju timu i koji će raditi danonoćno, bez obzira što reprezentacija igra tek nekoliko puta godišnje.

Potreban nam je neko ko ima prije svega znanje ali i potrebnu dozu autoriteta. Potreban nam je neko ko će putovati Evropom i lobirati, ubjeđivati nove, potencijalne mlade igrače da obuku dres Bosne i Hercegovine. Da, selektor u pravom smislu te riječi nije samo osoba koja će pozivati na okupljanja i voditi reprezentaciju u nekoliko utakmica godišnje. Selektor mora biti neko ko će graditi nacionalni tim, misliti na budućnost, misliti i na vrijeme koje će doći nakon negovog mandata. Selektor mora graditi reprezentaciju, jačati kult reprezentacije, imati profesionalan odnos sa medijima, navijačima, savezom. Javnost ima pravo znati odgovore na pitanja koja je interesuju a tiču se reprezentacije.

Selektor mora biti neko ko će analizirati i pratiti igre mlađih selekcija, pratiti utakmice domaćeg prvenstva, konsultovati se, tražiti najbolja rješenja u cilju uspjeha.

Budući selektor ne smije dozvoliti sebi da kada se pojave igrači poput Huseinbašića u Kolnu ili Tahirovića u Romi, poruči da se sami jave i završe potrebnu papirologiju ako žele igrati za BiH. To vrijeme je prošlo! Reprezentativni kao i klupski fudbal već odavno je postao biznis, tako da priče poput onih: „ako neko želi i ako ga srce vuče da će doći sam“ su priče za malu djecu. Ukoliko BiH želi jaku selekciju, svakome od tih mladih, potencijalnih igrača se mora jasno poručiti da se želimo boriti za njega, lobirati, nagovarati, kako bi zaista igrač prepoznao tu želju i volju sa naše strane. Želja naravno mora biti obostrana, ali zaboravimo da će nam bez truda neko sam doći na vrata.

Selektor mora biti neko ko će najozbiljnije pristupiti poslu, ko će biti radnik, menadžer, psiholog igračima i vođa pored terena.  Vođa koji će sa svim nabrojanim osobinama odvesti našu reprezentaciju na veliko takmičenje.