Bio je velika zvijezda jugoslovenskog nogometa. Na terenu as, van njega fakin i mangup, ‘‘smrtonosan‘‘ za jugoslovenske ljepotice, pjevačice, misice…
Izolda Barudžija i on, bili su najpopularniji par u bivšoj državi.
Haris Škoro je 1987. godine bio glavni lik najspektakularnijeg transfera i njegov prelazak iz Željezničara u Dinamo obilježio je to ljeto kada je Dinamo vodio Ćiro Blažević. Osim Škore, to je ljeto, kada se Zagreb pripremao za Univerzijadu, Ćiro u Dinamo doveo Čavu Dimitrijevića, Dragana Lepinjicu, Vladu Kasala…
“To je priča koja mi uvijek izmami osmjeh na lice” – počinje Škoro razgovor: “Ćiro me ‘‘kupio‘‘ finim pristupom. Bio je pravi laf. Igrao sam sjajno u Želji, bio sam jedan od najboljih igrača u Jugoslaviji. Došao je Ćiro u Sarajevo, javio mi se i otišli smo kod mene kući. Bilo je to nekih pola godine prije nego što ću preći u Dinamo. Razgovarao sa s njim, bili su tu moji roditelji i brat. Dao mi je neku lovu, sad ne znam tačno, ali bilo je puno para. Ali, to je bio samo jedan dio novca, a ostatak je trebao dati kad se sezona završi i kad budem trebao doći u Zagreb. Pružili smo jedan drugom ruku. Zamolio sam Ćiru da ne govori novinarima da dolazim u Dinamo, jer valja mi još pola godine igrati za Želju. On mi je obećao da neće nikome ništa govoriti, ali ja sam se sutradan našao u teškoj situaciji. U Sportskim novostima na naslovnici je bila moja slika i Ćirina izjava da dolazim na Maksimir. Naravno, Ćiro je pravio reklamu, sebi, meni i Dinamu. On je volio da se pravi frka, da je uvijek tenzija, na granici incidenta, jer se odlično snalazio u takvim situacijama.
Ćirini folovi
Škorin otac se iznenada razbolio i završio u bolnici. Haris se sjeća koliko mu je Ćiro pomogao…
“Tata (Ćiro Blažević op.aut.) je odmah završio da moj otac ode u Zagreb u bolnicu. Nekako su mu našli mjesto u bolnici, bukvalno su izgurali nekog frajera iz sobe. Ćiro je svaki dan dolazio u posjetu ocu, donosio mu cvijeće i bombonjeru. Našao je lika koga je zadužio da svaki dan odnese ocu mineralnu vodu i papuče, da mu zamjeni posteljinu, provjetri sobu… Ma pravio je šou, samo da bude u medijima. A, moj otac bio je oduševljen Ćirom, stalno mi je govorio da je on najbolji čovjek na svijetu.”
Ovaj igrokaz u bolnici trebao je smekšati Škoru da za manje novca dođe u Dinamo od onoga što je Ćiro obećao. No, Haris je ‘‘mahalac‘‘. Nije dao predriblati.
“Ćiro me nazvao i pitao kad dolazim. Rekao sam mu ‘’tata, gdje je ostatak love’’. On se počeo pravdati, kleo se svojom djecom da ću dobiti novac u Zagrebu, ali ja sam odmah rekao ‘‘dok ne dobijem ostatak love, ne dolazim u Zagreb‘‘. On je rekao ‘‘dobro fakinu jedan, eto me u Sarajevo s lovom‘‘. Kad se pojavio na vratima moje kuće, prvo je rekao: ‘’Sine, evo me dolazim iz Travnika, bio sam na grobu moje pokojne majke Kate. Natjerao si me da od svoje djece uzmem ušteđevinu i da ih donesem tebi’’. Nisam mogao vjerovati kada sam vidio smotuljke s novcem, a na svakom je pisalo ime jednog od Ćirine djece, Miroslav, Barbara, Katarina… Rekao mi je da sam ga povrijedio time što mu nisam vjerovao, da je uzeo novac od najmilijih… Ali, na kraju smo se dogovorili. Potpisao sam za Dinamo i napustio Grbavicu.”
Ćiro se mnogo trudio oko Škore. Upotrijebio je sav svoj nadaleko poznati šarm kako bi tada jednog od najboljih igrača Jugoslavije doveo u Dinamu. Ćiri su pomogli sarajevski prijatelji Ismet Mutevelić, u to vrijeme vlasnik pansiona Monik, te Diko Lakomica, Čedo Bulić i Danilo Dursum, direktor hotela Evropa i Holliday Inn. Priča se da je Ćiro jednom sarajevskom taksisti obećao deset hiljada tadašnjih njemačkih maraka, samo da ga Škoru doveze u Zagreb. Haris je u hrvatskoj metropoli odmah dobio stan u istoj zgradi kao i velika košarkaška zvijezda Dražen Petrović i novi FIAT Ritmo. Transfer su u Zagrebu zalili Ćiro, Vrhovec, Janković, te poznati novinari Pero Zlatar i Goran Milić.
Ponuda iz Italije
Dolazak u Dinamo bio je veliki korak u karijeri Harisa Škore. Napustio je rodni grad i klub u kojem je stekao reputaciju i stigao u Zagreb, gdje se nije namjeravao dugo zadržati. U Maksimiru je imao status prave zvijezde. On i Ćiro, sjajan materijal za novinare. Škoro govori o jednom slučaju iz Dinama.
“Imao sam sjajan status u Dinamu, sve zahvaljujući Ćiri. Živio sam u hotelu Intercontinental, imao otvoren račun. Bio sam nerazdvojan sa Kasalom i Dimitrijevićem. Na moj račun se i jelo I pilo, jednostavno nije se gledalo… Pravili smo derneke, dovodili ‘’trebe’’, uživali… Došao ja jedan dan na trening, a Ćiro mi prilazi: ‘’došao je račun iz ‘’Interkontija’’, pa jebo te k’o da sam kupio grofa Monte Krista, a ne Harisa Škoru’’. Sa ‘’tatom’’ sam imao sjajan odnos. I kad je došao za selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine, zvao me je da mu budem pomoćnik. Međutim, Ćiro nije mogao da bira pomoćnike, oni su mu nametnuti. On je htio mene, ali u Savezu nisu bili raspoloženi da mene plaćaju, a ja nisam htio džabe da radim. Tako od te priče nije bilo ništa.”
Vahid Kurtović, Ilijas Pašić, Fikret Mujkić, Radmilo Mihajlović, Haris Škoro, Vlado Čapljić, Slobodan Janjuš, Zoran Slišković i Mario Stanić, najpoznatiji su igrači koji su iz Željezničara stigli u Dinamo. U novijoj eri sa Grbavice su u Maksimir sletjeli Armin Hodžić i Adis Gojak. Svojevremeno je u modrom dresu kao gost igrao je i legendarni Ivica Osim.
“Bilo je lijepo u Dinamu, ostao sam kratko, jer sam dobio ponudu iz Italije. Nisam se dugo promišljao, jer u to vrijeme Serija A je bila najjača na svijetu. Torinu veliki klub, imali smo dobar tima. Prihvatio sam da idem na Apenine i – pogodio sam.”
U ekipi sa Marchegianijem, Muzzijem, Pollicanom, Romanom, Brazilcem Muellerom, Martin Vasquezom… Škoro je igrao fantastično. Zabijao je golove Milanu, Interu, Juventusu…
Najveća ljubav
“Mogao sam ja i više, ali nisam nezadovoljan” – govori bivši nogometni as.
“Ne žalim se, igrao sam sa vrhunskim igračima. U to vrijeme, Diego Armando Maradona je bio najbolji igrač. Odigrali smo puno utakmica, imali nekoliko interesantnih duela. Igrao sam i protiv Van Bastena, Gullita, Mathausa, Klinsmana, ali Maradona je jedinstven, neponovljiv. Messi je čudo od igrača, možda je samo on u rangu Maradone. Messi i niko više!”
Ipak, Škorina najveća ljubav je Željo. Tu, na Grbavici sve je počelo. Bio je član jedne sjajne generacije, Baždarević, Šabanadžović, Komšić, Ćurić, Čilić, Berjan, Baljić, Nikić, Bahtić, Mihajlović…
“Igrali smo k’o sada Barcelona. Bili smo jedne sezone tako dominantni u prvenstvu Jugoslavije da smo se počeli z..ebavati sa protivnicima. Sjećam se jedne utakmice sa Crvenom zvezdom u Beogradu. Pažnja oko nas, mi u hotelu, novinari nam ne daju mira. A mi k’o zvijezde, glumimo, foliramo se. Sjećam se došlo je puno menadžera, salijetaju nas po hotelu, nedaju nam mira. Pravili smo selekciju, pričali smo samo sa Talijanima, Špancima, Englezima i Francuzima, ovo ostalo nas nije interesopvalo… Bilo je nekih iz Turske, Grčke, Belgije, Austrije… Počne utakmica, a mi u 30. minuti gubimo sa 3:0. Ja se smijem na terenu, a Radmilo Mihajlović poludio, pita me ‘‘šta ti je budalo, šta se smiješ’‘. Ja mu kažem ‘‘Mihajlo brate moj, hajmo po one Turke i Grke, dok nas još oni hoće, nakon ove tekme nas neće biti nigdje‘‘. Bili su to zaista lijepi dani, uživao sam igrajući za Želju. Jedina mrlja u karijeri je meč sa Videotonom o kome se sve reklo, svi su sve ispričali. Reći ću samo da je to bila šansa generacije koju nismo iskoristili, nije nam se dalo i gotovo” – kazao je na kraju Škoro.
Od Unisa preko Želje i Dinama do Torina i Zuricha
Haris Škoro je rođen 2. septembra 1962. u Vogošći. Karijeru je počeo u Unisu iz Vogošće, da bi je nastavio u visočkoj Bosni. Snimili su ga treneri sa Grbavice kao perspektivog napadača, pa se preselio u Željezničar za koji je debitovao 1982. godine.
Standardni član čuvene generacije “plavih” koja je u sezoni 1984/85 igrala polufinale Kupa UEFA protiv mađarskog Videotona (1:3, 2:1). Nakon jedne sezone u zagrebačkom Dinamu (1987-88), ostvario transfer u italijanski AC Torino (1988-1991). Iz Italije se seli u Švicarsku, gdje je nastupao za FC Zürich i Baden, sve do 1996. kada se oprostio od aktivnog igranja.
Za reprezentaciju bivše Jugoslavije odigrao je 15 utakmica i postigao četiri gola. Debitovao je 28. septembra 1985. protiv DR Nemačke (1:2) u Beogradu, a posljednji put dres “plavih” nosio je 13. decembra 1989. protiv Engleske (1:2) na Wembliju.
