Piše: Mladen BOŠNJAK
U svim zemljama svijeta sport je integrirajući faktor, u dobrom dijelu planete sport je „od posebnog društvenog interesa“, u sređenijim državama ulažu se enormna sredstva kako bi se sportski rezultati unaprijedili, a državna propaganda poboljšala.
Osim kod nas. Nepogoda uzrokovana korona virusom samo je legitimirala dodatno ugrožavanje države upravo kroz sport. Bolje reći, uništavajući ga. Nogomet je, razumljivo, prvi na udaru. Fudbalski savez RS-e se prenemaže već mjesecima tražeći izlike za prekid prvenstva, usput se nadajući da se natjecanje neće nikad ni nastaviti. Bilo bi poštenije reći i priznati da je tamošnja nogometna kuća u stopostotnoj službi politike koja ni u kojem slučaju ne podrazumijeva bosanskohercegovačke priče, a nogomet je jedna od prvih takvih priča.
Tom prenemaganju podlegao je, izgleda, i ostatak funkcionara u Nogometnom savezu BiH. Inertno promatranje propadanja najpopularnije igre na svijetu, nesnalaženje, neodlučnost, nestručnost, kukavičluk…, odlike su onih koji su bosanskohercegovački nogomet trebali i morali barem pokušati spasiti. Najbolji dokaz jest prekid natjecanja u Prvoj ligi Federacije, što graniči sa zdravim razumom. Šta da ti amateri rade najmanje pola godine? Da idu u građevinsku operativu i čekaju odobrenje političkih poslušnika da zaigraju.
Sve su ozbiljnije najave „drugog vala“ korone na jesen, svi utjecajniji stručnjaci upozoravaju na nj, a to nas dovodi do pitanja kad i kako će se nastaviti nogometna natjecanja.
Situacija u rukometu je, ako ne gora, onda slična. Zajedničko natjecanje se – po političkom uputstvu- destruira gdje i kako stigne! Sportski anonimusi se prepucavaju do ruba tragičnosti. Glavne zvijezde su izvjesni Umićević, još izvjesniji Zadro, a povremeno se uključe Vojislav Rađa i Vladimir Branković. A svoj četvorici je zajedničko samo jedno: Ne nastaviti prvenstvo s tendencijom da se u ovom formatu više nikad i ne odigra.
Naravno, u nas nema ni snage ni volje da se ovoj praksi stane u kraj. Sport u Bosni i Hercegovini se koprca u samrtničkom hropcu, a poluinteligenti koji ga vode uživaju u pohvalnicama iz stranačkih kancelarija. Egzotične sportove poput odbojke i borilačkih vještina nitko ni ne spominje. Oni umiru i bez korone, i bez stranačkih naputaka.
Hoće li se naći netko da vrisne, da kaže dosta, da pokrene što se pokrenuti može, da igra tko želi, bez političkih prirepaka koji najviše štete nanose vlastitoj mladosti i vlastitim sredinama? Ima li nekoga u ovoj državi da je zainteresiran za sport, a da nije bijedni poslušnik? Da ima svoju glavu i zaigra?
Pa, šta košta!
(Sportske.ba)
